Podravski proveo dan s hitnom: Oni nemaju vremena za gablec i opuštanje

Poznata televizijska serija Hitna služba mnogima je bila omiljena razbibriga nakon napornog dana na poslu ili u školi. Međutim, ono s čime se zaposlenici hitne pomoći svakodnevno bave i suočavaju sve je samo ne razbibriga. Oni rade jedan od najstresnijih i najodgovornijih poslova u kojem nema mjesta greškama. Kako izgleda jedan njihov dan, s čime se sve suočavaju i kako se nose s teškim situacijama ispričali su nam liječnik Zlatko Kučanda, medicinske sestre Tereza Košuta i Doris Ivanović, medicinski tehničar Tomislav Gregl i vozač Kruno Kovačić.

Oboje nam naglašavaju kako je to iznimno težak posao jer je sva odgovornost na njima, oni raspoređuju sve pozive i sve timove te, bez da pacijenta vide, moraju odrediti stanje hitnosti.

– Kada dobiješ poziv, ljudi su obično vrlo uznemireni i u strahu, što je razumljivo, i tada je naša zadaća da ih smirimo kako god znamo kako bismo dobili nama potrebne informacije. Najvažnije nam je da nam date točnu adresu i nešto u svojoj okolini kako bi vas tim hitne pomoći čim prije i lakše pronašao. Nakon toga mi ostajemo s vama na telefonu i vodimo vas kroz sve što vi možete u tom trenutku napraviti. Također, vrlo nam je važno da nam date sve informacije koje možete, od toga kako se osoba ponašala prije nego se nešto dogodilo, ima li neke bolesti, alergije i slično. Što nam više informacija u tom trenutku date, to će nama biti lakše, a i tim će se već po putu pripremiti jer će znati što ih čeka – priča nam Goran i naglašava kako je svaka sekunda bitna.

– Važno je da se smirite i da nas slušate. Ako krenete s masažom srca kada vam ja to kažem, vodim vas i brojim vam, velika je vjerojatnost da će osoba preživjeti i biti dobro – dodaje, jer su svjesni da je teren koji pokrivaju velik i da se na dolazak hitne pomoći jednostavno ponekad malo mora pričekati.

– Na teren uvijek ide najbliži dostupan tim i šalje ih se po prioritetu. Ako se dogodi da nam je Tim 1 zauzet, a nešto je hitno, ili će ga zamijeniti tim iz nekog drugog mjesta koje je blizu mjesta nesreće ili će ići Tim 2 pa će Tim 1 doći ubrzo nakon toga, čim završi intervenciju na kojoj se nalazi. Zato je ovaj posao jako stresan i mi moramo stalno biti fokusirani, hladne glave te koordinirati timove dok paralelno umirujemo osobu koja zove i dajemo joj upute što da radi do dolaska hitne pomoći – priča nam Ljiljana koja je dugi niz godina radila u timovima na terenu.

U svojim 12-satnim smjenama oni se ne mogu opustiti jer nikad ne znaju što ih taj dan očekuje te su stalno u stanju pripravnosti. Oni nemaju vremena opustiti se i otići pojesti gablec ili nešto ‘skočiti’ obaviti u banku. Između odlazaka na teren ovi vrijedni ljudi vježbaju na lutkama ili međusobno razgovaraju o događajima koje su zatekli na terenu jer su, kako kažu, jedni drugima najveća podrška.

– Međusobno puno razgovaramo i to nam je ispušni ventil. Tako se rješavamo stresa. Ovo vam jednostavno ne može biti posao, ovo je poziv – složili su se svi.

Rekli su kako svoj posao zaista vole jer ga inače ne bi mogli toliko dugo raditi, međutim, priznaju, ima situacija koje vam se urežu u pamćenje i nikad ih ne zaboravite.

– To su uglavnom situacije s djecom i mladim ljudima, prometne nesreće i naleti vlaka – rekao nam je doktor Kučanda koji ovaj posao radi više od 30 godina, no dodaje kako su najčešći pozivi ipak srčani i moždani udari te pogoršanje terminalnih faza bolesti kod starijih ljudi. U prosjeku u 12-satnoj smjeni imaju četiri intervencije, no naravno, to ovisi od dana do dana.

Svi oni već godinama rade zajedno, dobro se poznaju i jedni drugima su kao obitelj što im i na terenu služi jer jednom kada dobiju poziv u sekundi moraju biti organizirani. Takvoj jednoj intervenciji svjedočili smo i mi.

Baš kada nam se činilo kako je jutro počelo mirno i kako neće biti većih problema u smjeni, stigao je poziv. U prijavno-dojavnoj jedinici određen je crvenom bojom – najveće stanje hitnosti. Tim je u sekundi bio u kombiju, upalile su se ‘rotirke’ i sirene. Ja se još nisam ni snašla, a već smo bili na cesti i jurili prema mjestu s kojeg su nas zvali. Cijeli tim potpuno smiren, bez panike. Vozač koncentriran na cestu, liječnik Kučanda i sestra Tereza dogovaraju tko što uzima i koji su mogući uzroci prema informacijama koje su dobivene od pozivatelja. U pet minuta bili smo u selu izvan Koprivnice. Liječnik nosi medicinsku torbu, a sestra defibrilator.

Nakon što su pacijenta pregledali i stabilizirali, odlučeno je da ga se vodi u bolnicu. Stavlja ga se u vozilo hitne pomoći, smireno i organizirano. Točno se zna tko što radi u svakom trenutku. Prije nego što krenu prema bolnici, pripreme sve potrebno, pacijenta se fiksira i stavlja mu se braunila – igla kojom će se po potrebi ubrizgati lijek, što je u ovom slučaju tijekom vožnje, nažalost, bilo potrebno. No upravo takvom organiziranošću i brzinom izbjegle su se ozljede i pogreške do dolaska u bolnicu. U vožnji liječnik ispunjava sve detalje o pacijentu, od svega što je obitelj rekla, do općeg stanja pacijenta, sve što je zatečeno, sve što se događalo i svi lijekovi koji su pacijentu dani kako bi timu koji pacijenta u bolnici preuzme posao bio lakši i kako bi točno znali kakve su obrade dalje potrebne. Tim se vraća nazad, vozilo se dezinficira i čeka se nova intervencija.

Njima dan kao i svaki drugi, meni iskustvo koje nikada neću zaboraviti i zbog kojeg ih sada još više cijenim, a moje povjerenje i osjećaj sigurnosti sada je nepokolebljiv. Vrhunski stručnjaci, smireni i fokusirani koji će se u svakoj situaciji snaći i ništa ih ne može iznenaditi.

Po povratku smo još malo čavrljali, vjerojatno više zbog mene, kako bi me smirili i uvjerili da je sve u redu te da će pacijent biti dobro. Tada sam ih pitala kako se nose s teškim situacijama i nose li svoj posao doma.

– S vremenom se naviknete, ali ima situacija koje pamtite i koje utječu na vas. Ja se sjećam jedne prometne nesreće u kojoj je automobil podletio pod kamion. Na tu intervenciju sam ja išla, a radilo se o prometnici kojom svaki dan prolazim i vozim svoje troje djece u autu. Čovjek je doživio srčani udar i umro je u autu pa je zato podletio pod kamion. Srećom pa je bio kamion u pitanju, da je bio osobni automobil, tko zna koliko bi ljudi smrtno stradalo. Tri dana to nisam mogla izbaciti iz glave i bojala sam se da se takvo što ne ponovi dok sam ja s djecom u autu – prisjetila se sestra Tereza, a njeni kolege su se nadovezali.

– Imali smo i nekih smiješnih događaja, kada si ljudi malo popiju pa svašta izvode, a onda od sramote ne žele reći svoje pravo ime nego nam kažu susjedovo. I takve se situacije pamte – prisjećaju se kroz smijeh.

No ono što im je svima zajedničko jest da se fokusiraju na dobro pa su i meni rekli: „Ali nije sve tako strašno, ima zaista lijepih priča. Zašto moramo pričati samo o ružnima. Zbog ovih lijepih radimo to što radimo.“

– Recimo priče o porodu pa te žena pita kako se zoveš jer želi nazvati dijete po tebi. Ili ljudi kojima si spasio život. Čak ako oni ni ne znaju tko si, ti znaš i taj osjećaj kada ih vidiš negdje u gradu žive i zdrave ništa ne može zamijeniti – složili su se.

– Ljudi budu jako zahvalni i to je nešto što nas puni i tjera dalje. Poseban je ovo posao. Mene je jedan gospodin u nekoliko navrata tražio samo da bi mi zahvalio što sam ga spasio – zaključio je liječnik Kučanda s prekrasnim toplim osmijehom prisjećajući se svojih pacijenata.

Mene je samo pola njihove smjene potpuno iscrpilo, a oni su puni energije i volje ostali čekati svoje daljnje intervencije u koje uvijek ulažu maksimalan trud i znanje, a zahvaljujući njima, mi možemo biti potpuni sigurni.

Preuzeto s https://podravski.hr/podravski-proveo-dan-s-hitnom-oni-nemaju-vremena-za-gablec-i-opustanje/